Svu sam tugu slio u stih

Svetinji kazujem birane reči,

da opišem zebnju, sramotu i glad,

što sad mukle grobove nam kreči,

stranac da sakrije čemer i jad.

Tu gde vetar fijuče plač,

olova nekad krljao je zvuk,

dižem sebe i druge na mač,

da zatvorim gena začarani krug.

Procvalo je cveće zaliveno krvlju,

krv i dajem kao otkup za raj,

položem nadu i u nadu sumnju,

vidim tu daljinu, al ne vidim kraj.

Proleća i sada mirišu na krst,

na to svaki podseti me san,

vrište vekovi i upiru prst,

vrati se, čekaj, stiže tvoj dan.