Tag: srbija

Na qoren mi se qvadratni popeli….

Dan ko i svaki drugi… Životna drama na nivou 63%, što bi rekli moglo je i gore. Ucveljenost klasična, može i ne mora biti, suze na nivou godišnjeg proseka. Životni problemi čekaju da precrtam jedan po jedan dok se spisak sam od sebe produžava. Znači svakodnevna idila privilegije zvati se stanovnikom Gotham city-ja…. ovaj Srbije.

E tu na scenu stupa „Družina prstena“. Inače, obična lokalno/regionalna banda istomišljenika koji zapravo i nemaju svoje mišljenje. Zovem ih bandom istomišljenika jer svoje mišljenje duguju jednom i jedinom, istom. Bez pogovora.

Kako je lako da ti neko usere dan, greota od Boga je i da objašnjavam. A kako je lako da ti neko usere sedmicu, pa čak i dve, to ni sam nisam znao. Dođoše i rekoše mi: „Ti si Betmene nešto ružno, samo ne znamo šta i nemamo dokaze, ali jedan i jedini, isti, je rekao da jesi. Iz toga proizilazi da jesi, jer da nisi, to bi značilo da jedan jedini i isti nije u pravu, a to je nemoguće jer da je moguće, poremitilo bi ravnotežu sile u univerzumu. Zato jesi to nešto ružno. Ružni Betmene.“

I tako, sad ja dve nedelje pitam sebe jesam li to ružno mitsko stvorenje i izjedam dotrajalu jetru nebuloznim pitanjima bez odgovora. Jedan jedini i isti je rekao da jesam, tu nečega ima…. a možda samo jer nisam hteo da postanem deo „Družine prstena“ i prihvatim jednoumlje kao vrhunac svog života? I tu nečega ima…. životna drama na nivou 87%, što bi rekli moglo je i gore…

Niz gušu u dušu pa Bogu na istinu a vama jedinica i nula na monitoru…

Juče sam umro. Otišao sam Bogu na istinu… bez velike pompe i bez velikog odlaganja stvari, kaže meni Bog:

  • „Ajd deder opravdaj se!“
  • „Odakle da počnem?
  • „Počni sa Beše nekad davno i završi sa Čiča Miča…. Ne sviraj, nego počni više….“
  • „Dobro, dobro, evo….“

Preživeo sam Titovu smrt…. Preminuo čo’ek, odsekli mu nogu pre toga, lečio se što bi danas rekli u Evropskoj Uniji i niko nije poslao ni jedan jedini SMS za njega. Možda je zato i preminuo…. nego dobro, bejah mlađan, ne sećam se puno toga, svi su plakali a ja se smejao ko i svako dete, nije mi za zameriti osim ako ove redove čitaju ultra komunjare…. a u to ne verujem ko što ni oni ne veruju u Boga, tj. u Tebe… Pa opet, nije ni to nemoguće… Lažem…. nisam bio tu kad je Tito umro, ali ta njegova smrt je trajala vala ko nečiji život. Ja sam rođen nešto kasnije, ali osetilo se to, ko Černobil što se osetio iako smo daleko… Znači Tito je polako umirao za moga mlađanog života, a i pre njega… Tito je umirao dok sam ja bio u planu, rodio se i rastao…

Preživeh one ratove tamo negde što su se vodili zato što je Tito umro. Možda on čovek i nebi umro da je znao šta će biti posle njega? Jel tu on negde da ga pitam to? Nema ni veze…. Moji bežali, neke kolone, opet neko plakanje a pride i gledanje TV-a pod lupom nebi li videli nekoga u kolonama… Onda ih oni tamo granatirali i pucali u njih… Mi im sad dadosmo milionče € jer se treslo kod njih, ne daj Bože nikom… Da budem iskren, nisu svi ni pucali, ali mogli smo samo da šaljemo SMS-ove za ove što ne pucahu na ljude u kolonama, IMHO? Dobro, prošlo je i to, pa nekako nastavismo svi dalje. Mi više nastavili dalje, a oni manje. Ne ispuštaju nas iz televizijskih ustiju, zanimljiviji smo im mi nego to što se tamo kod njih trese. Nego ajd dalje…. Čokolade bile misaona imenica u to vreme… Bile neke da se kupe na pijaci, koštale čitav dinar, toga se sećam, a ukus im nije bio nikakav osim što je bez obzira na to, mamio osmehe dece koja za bolje nisu znala… Znaš, skoro sam našao u mom marketu čokoladu istog ukusa. I dalje stojim iza toga da je živo, da me prostiš, sranje, ali i dalje mi izmami osmeh na lice onog srećnog deteta koje nije imalo teret celog ovog današnjeg sveta na svojim plećima… To je valjda tako kad odrasteš, tu ne mogu puno da se žalim. Eto, kupim tu čokoladu po nekad i setno je grickam, ko tada, kockicu dnevno, da je ima za duže….

Read More